14.01.2017.

Na mom dijelu neba, ti jedina si zvijezda :)

Maloprije mi se sestra javlja i pita me koliko smo nas dvoje zajedno. Gledam u to i pitam se zbog čega me to pita, a onda mi pogled odleti na kalendar i vidim da je četrnaesti. Naš četrnaesti. Pa se postidim i brzo izbrojim koji nam je mjesec, shvativši da odavno to nisam brojala i pratila. I nasmijah se koliko je ta brojka porasla od posljednjeg puta.

Već pedeset i pet mjeseci je prošlo od ljeta kada je zvanično započela naša priča. A ustvari, ona je započela mnogo prije.. Možda one zime kad smo se satima noću dopisivali, upoznavajući jedno drugo.. Možda onda kada si me prvi put zagrlio pa nam se putevi razdvojili. Ili možda i još prije.. Možda su i prije našeg rođenja zvijezde zapisale da će jednom doći do sudara dva svijeta - mog i tvog - i da poslije toga više neće biti isto.

Od toga su se možda i zvijezde promijenile - neke su bile zvijezde padalice i pale su ispunjavajući nečije želje.. neke su ostale uz nas, prateći naše korake, brižno motreći na nas, ne dopuštajući da se sjaj ljubavi ugasi.

I nije se ugasio taj sjaj. Nikada.. Možda je nekada bilo dana kada je naša ljubav izgledala klimavo, kada je nisam uzdizala u visine i kada nisam bila ponosna na nas. Možda je nekada bilo dana kada sam se pitala kako dalje i da li je bolje dići ruke od svega.. Možda je bilo i noći kada su suze klizile niz moje lice, kada je boljelo... Možda - ali se toga više i ne sjećam, jer znam da to nije bitno. Bitni su svi oni osjećaji koji su dolazili poslije svake tuge. Svaki naš osmijeh i zajednički smijeh. Svaki trenutak pretvoren u vječnost. Svaki zagrljaj koji je stvarao neke nove svemire. I svaki dodir koji bi zaustavljao vrijeme.

Znam, bilo je svega. I znam - bit će svega. Ali isto tako znam da ćeš biti Ti tu. Jer zajedno smo jači, samo zajedno sijamo najljepše. I baš kao takvi iz mjeseca u mjesec ćemo da pišemo ovu priču. Nije bajka, nije ni najljepša ali je naša. I baš zbog toga je najsavršenija na svijetu.


Stariji postovi