Možda nisam bogata, ali, da je moja ljubav prema tebi valuta, bio bi najbogatiji čovjek na svijetu.

Pitam se da li je sudbina uredila da nam se životi sudare? Svemir koji se namjerio da nas spoji? Ili je to bila samo slučajnost, a ja obična sretnica? Romantičar i realista nikad se neće složiti šta je bilo u pitanju, a ja sam, priznajem, i jedno i drugo. Ipak, nije ni važno. Sve što znam jeste da mi je naš prvi susret izmamio osmijeh na licu više puta nego što mogu da izbrojim. I od tog dana, svaki naš susret je upravo takav – svaki mi mami osmijehe i tjera me da se smijem i da jedva čekam da budem kraj tebe, u tvom zagrljaju.

v

Je li sudbina uredila da nam se životi sudare? Svemir koji se zaverio
da nas spoji? Ili je to bila samo slučajnost, a ja običan srećnik?
Romantičar i realista nikad se neće složiti, a ja sam, priznajem, ijedno i
drugo. Ipak, nije ni važno. Sve što znam jeste da mi je naš susret, te tople
večeri pre dva dana, izmamio osmeh na usnama, višeK puta nego što mogu
da izbrojim.
Kad sam te pratio kući, ispitivala si me o mom životu i rekao sam ti
da sam samo momak iz Bruklina, ovde u Parizu, kao pisac željan da
izučim zanat sledeći stope nekih od najvećih pisaca koji su ikad živeli. Sve
je to tačno, ali nisam ti rekao da su mi, uposlednje vreme, nedostajale
reči. Ništa nije gore za pisca nego kad zuri u praznu stranicu, lišen
nadahnuća.
Ali sad se sve promenilo. Nakon što sam te sreo, kao da su mi se misli
i mašta ponovo uskovitlali u želji da skoče na neispisane stranice, koje
sam toliko dugo čekao da popunim. Hvala ti, Emanuela, jer si me ti, i
samo ti, nadahnula!

Možda nisam bogat, ali, da je moja ljubav prema tebi valuta, bila bi
najbogatija žena na svetu.

Ljubav ne izgleda
uvek onako kako želimo. Ne odvija se uvek onako kako bismo želeli.
Njene nijanse su beskonačne i promenljive, i možemo samo duboko da
udahnemo i prepustimo joj se.
Jer to je i dalje ljubav!

Ako me pitaju za najljepšu ljubavnu priču, ispričat ću im našu.

Sve bajke na ovom svijetu su ništa u odnosu na onu koju je on napravio od mog života. I zato mi je samo on dovoljan. I kada njegovo lice prvo ugledam ujutro, znam da sam najsretnija žena u svemiru.

[IMG]http://i65.tinypic.com/282kdv7.jpg[/IMG]

Svaki poljubac, svaki zagrljaj.. svako ono “volim te”. Svaka svađa i pomirenje.. Svaki provedeni tren sa tobom govori mi da je naše izgovoreno DA bilo nešto najbolje što smo mogli uraditi. Za sve ove godine koliko smo skupa, nikada mi nije bilo ljepše. Nikada se nisam osjećala smirenije, sretnije. Sve je napokon na svome mjestu, onako kako je trebalo još odavno biti. I sada znam kako neke stvari vrijedi čekati, jer sada napokon znam kako je disati kroz nečije dodire, disati sa nekim kao jedno. I biti istinski sretan. Dobro je kad imaš nekoga s kim možeš biti neograničen. S kim možeš ići. S kim se možeš vraćati. A najbolje od svega je što imaš nekoga s kim možeš ostati.

[IMG]http://i64.tinypic.com/2llja0m.jpg[/IMG]

Volim te.
Jer si sve ono za čim sam tragala cijelog života.
Želim nam da se svaki dan smijemo kao onog osmog oktobra. I da svaki dan gledamo jedno u drugo kao tad.

Bliži se, bližiiii :)

Čini mi se da je vječnost prošla otkako sam počela da pišem ovaj blog i jednu priču. Priču o jednoj ljubavi, odrastanju i samo jednoj želji – da se ništa ne mijenja. Od tada je prošlo mnogo vremena, prošlo je i mnogo postova, i dužih i kraćih, i lijepih i manje lijepih. Prošlo je… mnogo toga. I mnogo toga dolazi. Osjećam se.. pa kao kad dijete treba da prvi put krene u školu. Ili negdje gdje jedva čeka jer zna da kreće u neke nove avanture. E, ovih posljednjih dana se osjećam upravo tako. Mislim da bih mogla promijeniti ime u #jedvačekanje. Jedva čekam da moj momak bude moj bivši momak. Ružno zvuči, zar ne?! Ali postoji nešto još ljepše od toga – muž, suprug.. moj čojk. Jedan datum zauvijek ostaje zapisan u zvijezdama i zauvijek ostaje naš, ali.. hvata me euforija sa početka veze i jedva čekam da brojim naše dane, mjesece i godine ispočetka.

Counting days :)

Još uvijek mi zvuči nestvarno kada kažem da ćemo ubrzo NAPOKON biti zajedno. Još mi je nestvarnije da sada već odbrojavamo dane, a nije ih još puno ostalo. Probudim se nekad naveče i razmišljam da li je to sve i dalje samo san ili je stvarno – stvarnost? Ljudi me zabrinuto gledaju kada im kažem da još uvijek nisam našla haljinu niti bilo šta drugo što bi moglo biti važno za taj Dan. Samo se nasmijem i kažem da ima vremena… Jer, vidite, sve ove godine je vrijeme bilo na našoj strani. Skupa smo brojali godine, redali osmijehe i stvarali uspomene.. Skupa sada odbrojavamo dane i sve smo bliži da stvarno dotaknemo svemir koji smo izgradili. Da sa rukom u ruci zakoračimo u jedan novi svijet. Naš svijet.

Možda će biti i ljepših vremena, ali ovo je naše… ❣

Dobila sam bezbroj puta pitanje:”Kako si znala da je on Taj?” Nažalost, ne mogu vam dati odgovor na to pitanje jer ja ne znam da li je on Taj niti šta to treba da znači. Ja samo znam gdje se vidim sutra, za godinu, pet ili pedeset. Vidim se s njim. Ja samo znam da se s njim mogu smijati do suza, s njim mogu sjediti u tišini u kući ili hodati do besvijesti. S njim mogu otići u kino, na dernek, na putovanje ili ne otići apsolutno nigdje. Znam da s njim imam savršene trenutke i sa pet i sa petsto maraka u džepu. Sa njim mogu zamisliti da imam djecu i šta bi njegovo naša djeca mogla da imaju. Sa njim se mogu posvađati i pomiriti u tren oka, mogu biti najsređenija i najgora kad se probudim ujutru, sa njim mogu biti JA. I volim ko je ON kad je sa mnom. I to je sasvim dovoljno. Za ljubav, za sreću, za život.

[IMG]http://i68.tinypic.com/25auka1.jpg[/IMG]

Ali ja sam sanjalica, vjerujem u nestvarno. Vjerujem u ono “ali” svaki put kad mi kažu da se ne zavaravam. Jer nemoguće postaje moguće ako dovoljno želiš…

Uhvatim sebe kako sto puta na dan uđem u našu kuhinju, kako iznova i iznova slažem stvari, redam šolje, tražim mjesto za grickalice. Uhvatim sebe kako kupujem sitnice, kako ih pažljivo redam i divim se kašikama i čašama, tavama koje malo strše, pa ih prebacam sa police na policu. Uhvatim se kako se smijem, kako pjevam, kako skakučem dok radim najbanalnije stvari iznova.

Nasmijem se sama sebi jer uživam, jer se nešto tako veliko počelo ostvarivati, jer je postalo opipljivo. Tu je, naše je.

Skupa smo rušili pločice, premještali vodu, štimali struju, crtali kuhinju, birali pločice, kombinovali boje.
Skupa smo birali elemente i nervirali se zbog frižidera jer je ogroman, a onda, kad je kuhinja napokon bila gotova, milion puta je otvorili i zatvorili. Isprobavali. Gledali. Slikali. Smijali se. Voljeli.

Skupa smo birali i postavili laminat, farbali garniže i kontali šta da uradimo za zavjese. Kakvu peć da kupimo, kakav sto i stolice.
Skupa mjerili kolika komoda za tv treba da bude, crtali mjesto za zidu za tv kako će da izgleda – da li treba veći ili manji? Ako bude manji, hoće li se vidjeti fino? “Idi do prozora, pa gledaj” – i gledala sam četiri papirića na zidu, smijala se našem tv-u. Papiriće smo zamijenili pravim tv-om, pronašli krevet, isprobavali madrace, gledali se u ogledalu na ormaru. Na prvu smo se zaljubili u ugao, bezbroj puta otišli do salona, gledali ga, divili mu se i pitali koje je zapravo boje?

Toliko toga se desilo u nekoliko mjeseci, toliko se snova ostvarilo, toliko leptirića u stomaku pojavilo. Uhvatim se kako se smijem jer smo nekako ponovo na početku. Ali, znaš šta?! Ovaj početak mi je najdraži. Jer je naš. Jer je sve naše. Svaka kašika. Čaša. Tanjir. I ćilim kojeg još nemamo. I onaj luster. I posteljina koja fali. Ali, znaš šta još? Ljubavi ne fali. Ali ni najmanje. Veća je nego ikada. I mislim da će tek sada da raste još više, jer imam osjećaj da mi je život tek počeo. To što te imam je nešto najbolje što mi se ikad desilo.

[IMG]http://i63.tinypic.com/ut0ed.jpg[/IMG]

I svako ima nekog da mu ruke pruža..

Ti si moje čudo, nad svim čudima u ovom svemiru. Neko kome ruke pružam i kome se radujem, baš i kao na samom početku.. Ali ovih dana se nešto češće uhvatim kako razmišljam o tebi, o nama. Toliko sam se nekim stvarima radovala, željela da vrijeme ubrzam a sada nas od svega toga dijeli tako malo. Nikada bliže nismo bili novom početku i promjenama i moram priznati da se mnooogo tome radujem. Osjećam kao da se ponovo zaljubljujem, da se bude neki novi osjećaji koje do sada nikada nisam osjetila. Koliko nijansi ima ljubav? Da li je uopće moguće dohvatiti zvijezde i reći da je to maksimum sreće i ljubavi? Jer svaki put kad pomislim da volim najviše, ja se uvjerim da uvijek može više i više… I samo ti si za to kriv. Jer si takav, rođen da se voliš najviše. I baš zbog tebe takvog ja se svaki put zaljubim isponove i zaprave..

[IMG]http://i63.tinypic.com/24cidms.jpg[/IMG]

”Nisi imala takve oči onda kada sam te sreo. One su iskrsle na tvom licu tek kada sam te zavoleo.”

Ti.

Tebi sam pisala stih po stih još prije nego sam spustila oči na tu gromadu ljudskosti koju sam tek kasnije spoznala.

Ti.
Moja najdraža pjesma. Svako si slovo u njoj.

Moj.
Prije nego sam znala ko si. Kad sam djetinje bojila svjetove o budućnosti u dvoje. Dvoje koji će biti isti.

Jer… TI. Uvijek si bio samo Ti. Moj glagol u tri vremena.

Moj – za sve one godine koje su prošle brzinom svjetlosti, a da nismo to ni primijetili. VOLJELA SAM TE!

Moj – za danas i ove trenutke koje sada dijelimo.. za planove i snove koje ostvarujemo. VOLIM TE!

Moj – za sutra i sve one dane koji nam tek dolaze i kojima se skupa radujemo. VOLJET ĆU TE!

Ne dam te, tu sam, tu ostajem :)

Nije potrebno biti nikakav genijalan matematičar kako bi se izračunao broj dana provedenih sa nekom osobom. Lahko je čak i izračunati i minute, pa i sekunde. Ali… pitam se da li je moguće izračunati svaki broj otkucaja srca koje je preskakalo na pomen tvoga imena? Broj svih naših dodira, poljubaca i zagrljaja? Da li je uopće poznat broj za beskonačnost? Za svaki šaptaj i drhtaj? Za svaki stisak ruke?…

Ne znam brojke, ne znam ni zašto se ljudi zamaraju sa njima. Ne znam ni zašto svakome bude čudno kada im kažem koliko smo dugo skupa. Pogledaju me kao da nisam normalna – zašto bi iko poželio da se veže tako mlad? Pa odmahuju glavom, pa kažu blago meni pa imam živaca i volje.

A ne znaju.. nemaju oni pojma šta je sve stalo u ovih naših šest godina. Znaju samo za brojku, ali ne znaju koliko sam puta ostala bez daha jer si me nasmijavao. Jer si me golicao. I ljubio. Ne znaju oni koliko je dana i noći prekratko trajalo. I koliko puta mi je bio premalo svaki trenutak sa tobom. I da se opet rodim – živjela bih isto i bilo bi mi jasno kojim putem treba srce da mi krene. Da se opet rodim, ne bih mijenjala apsolutno ništa. Jer… Prve riječi, prve pjesme – ti bi meni otpjevao.. da se opet rodim, život bi mi dao.

***
[IMG]http://i66.tinypic.com/2lc8jef.png[/IMG]

Nedavno sam uhvatila buket na svadbi i voljela bih od sveg srca da se ovaj put ostvari njegova magija – da budem sljedeća. Vrijeme je za neke nove uspomene, vrijeme je da brojimo ispočetka. Da ljubimo za dobro jutro. I za laku noć.